Текст сећања:
U stvari priča je jako vesela iako djeluje strašno tužna...
Doktori su mislili da imam leukemiju. Imao sam 14 godina, trenirao fudbal u lokalnom klubu i bio jedan od učenika generacije. Ta nesretna dijagnoza je opterećivala moju porodicu neko vrijeme. Onako u šali rekao sam kako nikad nisam bio na Marakani, i da mi je to kao rođenom zvjezdašu velika želja.
Mama i tata nisu razmišljali. Sjeli smo u auto i iz Doboja (BIH) zapucali u Beograd. Otišli smo na sjever, mada mojim roditeljima definitivno tu mjesto nije bilo. Sjećam se konja ispred stadiona, vjetra koji je puhnuo kad smo ušli na sjevernu tribinu i nevjerovatnog pogleda na Marakanu.
Na moju sreću doktori su pogriješili, moji roditelji nisu. Sigurno su mi ispunili jednu od posljednjih zelja...da jos bar jednom vidim Marakanu i Zvezdu kako pobjedjuje.
Слике сећања:
